Digitalni potomci: Text

Read this text in English
Lire ce texte en français

2018-2021
Autor Mihailo Vasiljević

Od početaka fotografije jedna od najvećih fascinacija bila je i ostala – uhvatiti ljudski lik na svetlosno-osetljivoj površini. Ljudi su bili i još uvek su najčešći motiv fotografija. Međutim, pisati ili govoriti o fotografijama na kojima su predstavljeni ljudi gotovo uvek podrazumeva niz problema, od kojih su neki nasleđeni iz istorije slikarstva. Čitanje portretnih fotografija, koje čine samo jedan deo svih fotografskih predstava ljudi, nije moguće bez razmišljanja o predstavljenim osobama. Ipak, bez pisanog ili govornog objašnjenja, gledaoci fotografskih portreta ostaju uskraćeni za sve osim trenutnog izgleda portretisanih. Značenje fotografskih portreta svodi se na niz vizuelnih podataka koji mogu, ali ne moraju, biti vidljivi na fotografiji – pol, boja kože, izbor garderobe, poza, izraz lica i okruženje koje ponekad otkriva interesovanja, klasnu pripadnost ili zanimanje predstavljene osobe. Čak i ako ih je moguće pročitati, ovi podaci ne otkrivaju ko je fotografisana osoba – njeno poreklo, obrazovanje, stavove, ime i karakter.

 Bez dodatnih informacija o kontekstu u kome se pojavljuje, najčešće ne možemo biti sigurni ni u precizan razlog iza nastanka portretnih fotografija. U tom smislu, fotografije koje predstavljaju ljude na posebno ambivalentan način potcrtavaju uobičajenu nestabilnost fotografskog značenja. S druge strane i suprotno tome – najčešće nema previše smisla postavljati pitanja o razlozima iza nastanka fotografija ljudi jer iza njih stoji duga istorija predstavljanja ljudskog lika i vrlo sadržajna istorija fotografije.   

 Bez obzira u kom od mnogih društvenih polja cirkulišu, fotografije dece gotovo uvek nose odjek nejednakosti, jer najčešće nastaju u svetu odraslih. Naučeni smo da fotografije dece, verovatno više nego bilo koje druge fotografije, imaju samo-razumljiv i neupitan smisao. Bilo da se radi o snimcima koje prave roditelji ili onima koje prave fotografi – iza njih gotovo uvek postoje a priori razumljivi razlozi pre svega vezani za porodicu i odrastanje. S druge strane brojne fotografije dece korišćene su u reklamnoj, posebno modnoj, industriji i razlozi iza njihovog pravljenja potpuno su jasna.

Ova pitanja su na intenzivan način istražena u portretima iz serije Digitalni potomci na kojima srpsko-francuska umetnica Tijana Pakić radi od 2018. godine. Naslov ovog rada u vezi je sa generacijskom odrednicom za decu rođenu u dvadeset prvom veku za koje je digitalni svet kompjutera i brzog interneta uobičajeno okruženje. Bez obzira na precizno formulisanu koncepciju rada, ovi dostojanstveni portreti dece ne prizivaju neko lako dohvatljivo objašnjenje. Svedene fotografije predstavljaju ozbiljne i zamišljene mlade ljude starosti od 7 do 11 godina. Iza pažljivo aranžiranih studijskih portreta mladih Parižana stoji nenametljiva, ali očigledna fotografska veština, kao i svest i znanje o istorijskim formulacijama portretne slike. Nenametljivo osvetljenje, nepretenciozne poze i smireni izrazi – elementi su kojima Pakić pravi slike koje, uprkos obilju sličnih fotografskih predstava, nedvosmisleno privlače intelektualnu pažnju.

Skoro svi dosadašnji radovi Tijane Pakić uključuju fotografisanje ljudi i njihov uspeh ne bi bio moguć bez njenog otvorenog i dobronamernog stava prema ljudima sa kojima sarađuje. Bez obzira na to da li se radi o njoj bliskim osobama ili onima koje ne poznaje, njena iskrena posvećenost i prodorna intuicija omogućili su joj da nepogrešivo dođe do slika čija oštrica nije istupljena njenim humanim stavom. Fotografije ljudi uvek su u centru njenog interesovanja i istraživanja različitih tema – odrastanja, seksualnosti, porodice i svakodnevice u radovima Autoportret (2001), Bez naziva (2003), Čarolije (2007-2008) i 54m2 (2020). Digitalni potomci nisu prvi rad Pakić u kojima radi sa decom – za rad Čarolije fotografisala je Romkinje uzrasta od 8 do 15 godina iz okoline Beograda sa ciljem njihovog predstavljanja u skladu sa njihovim željama – modeli su birali garderobu, pozadinu, poze, šminku i nakit. U ovom radu umetnica je iskoristila jezik i glamur modne fotografije sa jasnim ciljem izbegavanja stereotipnog predstavljanja Roma.

Donekle slično kao i u Čarolijama i u radu Digitalni potomci prisutna je svojevrsna kritika ulepšavajućih mehanizama modne fotografije. Iako ovi portreti na prvi pogled mogu da izgledaju kao da su nastali u okviru normativa modne industrije, pažljivijim gledanjem ubrzo postaje jasno da to nije slučaj. Međutim, za razliku od fotografija iz Čarolija, u kojima je novostvoreni fiktivni svet pozornica za svojevrsno obrtanje postulata modne fotografije, realizam fotografija iz serije Digitalni potomci je nedvosmislen. U procesu stvaranja ovog rada nije korišćeno retuširanje i na fotografijama su ostale vidljive mnoge nesavršenosti prisutne na koži, kosi i garderobi. Široki spektar različitosti ovih gotovo neprimetnih detalja uključuje sve od ožiljaka i mladeža do mrlja od hrane. Same po sebi ove karakteristike ne bi bile posebno značajne da nisu siguran znak neposrednog realizma ovih fotografija. Možemo reći da nasuprot reklamiranju garderobe, određenog izgleda ili raspoloženja, ove fotografije dominiraju pre svega zbog snažnog prisustva koje mladi modeli imaju na njima. O činjenici da je ovo prisustvo ostvareno na jasno afirmativan način posebno govore i sve nevažne mane ovih modela. Njihovo specifično predstavljanje može se razumeti ne samo kao simbol iskrenosti i životnosti, već i kao uverljivi pokazatelj umetničkog uspeha ovog rada.

Dvostruka uloga modela i fotografa jedan je od mnogih elemenata digitalnog okruženja koje je uobičajeno za ovu decu od njihovog rođenja. Preciznim izborom naslova Pakić naglašava da je u kontekstu fotografisanja upravo svest o dostupnosti i lakom pravljenju, gledanju i cirkulisanju elektronskih slika ono što pravi razliku između ove generacije dece i svih prethodnih. Dakle, u vreme kada se pravi više fotografija nego ikada ranije, deca su naviknuta na fotografisanje i gledanje svojih i tuđih fotografija kao nikada pre. Ostaje pitanje do koje mere je ova tehnološka situacija presudna za oblikovanje razumevanja reprezentacije sebe i drugih, odnosno za oblikovanje odnosa koje portretisani mogu imati prema sebi i prema drugima.

Deca predstavljena u radu Digitalni potomci imaju izrazito različito genetsko poreklo. Možemo reći da su brojne genetske mešavine, koje u nekim slučajevima uključuju čak četiri potpuno različita porekla, jedinstvena karakteristika savremenog trenutka zapadnjačkih metropola. U tom smislu ove fotografije postaju suptilni označitelji različitosti i pozitivne nove realnosti. Može se reći da u osnovi fotografije Digitalnih potomaka idu protiv ritma nervoznog ubrzanja savremenog trenutka. Smirena odlučnost portretisanih i svedenost studijskog okruženja u kontrastu su sa sveprisutnom nesigurnošću dvadesetog prvog veka. Gledajući ove portrete isprva ne pomišljamo na probleme kao što su ekološka katastrofa, politička previranja i potrošačka apatija. Međutim, bez ikakve sumnje, upravo generacija kojoj ova deca pripadaju doživeće sve dobre i loše posledice sadašnjih odluka. Ova činjenica baca senku na sigurnost i snagu kojom predstave ovih mladih ljudi zrače.

Zahvaljujući specifičnom poštovanju koje Tijana Pakić ima prema svojim modelima – na ovim fotografijama vidimo mlade osobe čiji izgled i stav očigledno prevazilaze ne samo njihove godine, nego i realnost. Zamišljeni i ozbiljni, ovi mladi ljudi ne izgledaju zabrinuto za svoju budućnost, ali u njihovim pogledima moguće je prepoznati nešto poput posebne svesti o mestu koje imaju u svetu. Ovo saznanje je verovatno nešto čega će oni tek postati svesni, ali ono će uvek ostati vidljivo u suptilnom bljesku ovih fotografija.